Umjetničko istraživanje “O slatkoj i nasilju” bavilo se otkrivanjem učinaka ljupkosti i epiteta “slatka” kao protuotrova nasilju. Temeljna pitanja koja su vodila ovo istraživanje su: Koja je veza između ljupkosti i nasilja? Kako razumijevamo ranjivost ljupkog subjekta/objekta? I posebice, kako se u tom udesu snalazi tijelo? 

Status se tijela u udesu ljupkosti i nasilja oblikovao njegovanjem intimnog pristupa temi kroz osobna iskustva i tjelesnu praksu, te promišljanjem estetskog kroz snagu minijatura. Kolektivnim vježbanjem sigurnog prostora razgovora, istraživanje je propitivalo i potencijalne posljedice pisanja o, zamišljanja ili pak uprizorenja nasilja. Drugim riječima, testiralo je premisu kojom se u startu pretpostavljalo da koreografijom možemo osvijestiti i misliti osobno-političko (nasilje) drugačije. Svakim od tih pristupa, istraživanje je nastojalo isplesti mrežu – različitih mišljenja, ponekih zapisa, feminističkih vježbi i koreografskih pokušaja kroz testna fotografiranja – da bi otvorilo prijedloge za buduće plesne materijale. 

Kako je ideja začeta na zamršenoj i pomalo purgativnoj misli – možemo li misliti nasilje drugačije, izokrenuti ga, preuzeti inicijativu – valjalo je kroz istraživanje vježbati koreografske ideje. Te su se koreografske ideje okupljale oko imaginacija naizgled nježnih lica nasilja: sudara nasilja s vlastitim (ne)tijelom, spoja mekog objekta i nasilnog čina, suptilnih gesti reza, skrivenih učinaka pritisaka i umjetne kože.

Sve su te ideje naposlijetku uzele kožu kao referentnu točku: kao organ, granicu vidljivosti i arhivu tragova.

KOREOGRAFIRANJE KOŽA

Koža je jedini organ koji naše tijelo obavija iznutra i izvana. Koža dira. Koža nosi namjerne tragove. Koža se dira. Koža nosi neželjene tragove. Koža uspostavlja razlike. Koža je osjetilna granica. Koža izdaje. Koža govori. Koža viče.

Koreografiranje se koža isprobavalo testnim fotografijama – stvaranjem novih tragova, prepoznavanjem starih, izradom umjetnih, gestama i tekstom kako bi se koži dao glas. Ideja koreografiranja koža potom se razmjenjivala u razgovorima: od slučajnih razmjena iskustava do planiranih diskusija – nemali je broj tijela ova koreografija pitala za njihovu kožu. Da bi postigla sistematičnije zaključke, komponirala je misli, zajedno s Hanom Sirovicom i Jasnom Jasnom Žmak, uspostavivši bilješke za moguće izvedbe susreta nasilja i ljupkosti:

Taktilnost kože plesanja

Fleksanje teorijom, znojenje teorijom

Crvenilo, neželjena nuspojava

Njega u deset koraka

Uvijek mlada i neokaljana

Glatko i slatko

Upisivanje tintom

Namjerni ožiljci, a modrice slučajne

Pregibi koji se starenjem dube

Ona je iznutra i ona je izvana

Disciplina održavanja pelinom

Kuwai estetika; djetinje, sramežljivo i ranjivo

Zašto ne bih bila slatka i nabijem te?

Treperilo je

Tragovi dugog i kratkog trajanja

Dodir i diranje

Mišljenje po tijelu

Ono što ostaje zauvijek

Ono što se ispire

Predah

Udah koji se ne čuje

Cezure, rezovi i pukotine

Inspiracije

“… skin as a border, but as a border that feels. And yet the skin is not like a mirror, it does not reflect the truth of the inner self.”

” (…) although skin may have a testimonial function, the act of bearing witness to trauma, injustice, violence and the pain of others cannot involve simply the transformation of skin into voice.”  

(Sarah Ahmed, Jackie Stacey, Thinking Through Skin, Introduction)

Skale djelovanja

Kako metodološki vježbati i misliti kožom u plesu? Kako je to različito od uobičajenog povezivanja kroz dodir i blizinu? Je li koža dovodi na vidjelo naše razlike, traume, ali i empatiju? Što bi potom bila koža umjetničkog rada?

Kada se koža pojavljuje kao koža u izvedbi, često je to zbog grubosti: onda kada joj se nanose rupture, rezovi, kada ju se nateže i rasteže. Može li koža imati svoju izvedbenu prisutnost onako kako to mogu noga, šaka, vrat koji plešu; kao zasebna scenska pojava i objekt pogleda, a da se pritom nad njom ne vrši nasilje? 

“Dok nemaš iskustvo bivanja u poziciji nemoći, ne možeš razumjeti.” (žmak)

“Mislim o dlakama i pratim svoje madeže.” (užbinec)

“Voljela bih da o feminističkom prostoru mislimo kao o emancipaciji sive zone.” (sirovica)

Skale opreza

“Ako razmišljamo o mjestima na tijelu na kojima se nalaze rane, ozljede ili neke druge markacije, zanimljivo je razmišljati i o granicama pristojnosti. Nije naime svejedno na kojim se mjestima nalazi masnica. Nije takodjer svejedno da li se ožiljak reza vidi na ruci ili na trbuhu. Svakako nije svejedno je li sve to vidimo učestalo i na istom mjestu. Učinak na okolinu i percepcija traga različito će odjeknuti ovisno o tome gdje se na tijelu nalazi.” (iz razgovora)

“Moguće će adresiranje traga stoga uzeti u obzir granice vidljivosti i lokuse; a mogućnosti djelovanja i granice pristojnosti će se pipati pažljivo.” (iz istog razgovora)

Skale prijetnje

“Nije isto da li ti netko fućka ili te zgrabi.”

“Kada sama pristajem?”

“Da li stvarno biram to što biram? –

ali – da li ikad stvarno biramo?”

Prakse

psihodramska vježba (žmak)

Pozvat ću vas da zatvorite svoje oči. Udahnete par puta duboko. Opustite se. Ili barem probate. (Znam da se teško opustiti na zapovijed.)

Kako sam najavila, napravit ćemo zajedno mali eksperiment s kožom.

Prije mjesec dana zajedno smo čitale o koži, i onda smo mislile o njoj, razgovarale, razmjenjivale dojmove.

Danas ćemo se s kožom susresti na malo drugačiji način.

Tvoja koža je uvijek tu s tobom. Ne znam jesi li svjesna toga. Uvijek tu.

Prekriva cijelo tvoje tijelo.

Od malog prsta na stopalu do vrha tjemena.

Od vrha nosa do najmekanijeg dijela guze.

Od mjesta na kojem očni kapci dodiruju trepavice do tvrdih kosti koljena koje prekriva.

Osjeti ju.

Dodirni ju.

Kad se dodiruješ, zapravo si kožom dodiruješ kožu.

Kad nekog drugog dodiruješ, kad neku drugu dodiruješ, isto tako kožom dodiruješ kožu.

Dodir znači koža, koža znači dodir.

Sad probaj zamisliti da si svoja koža.

Da, zamisli da si svoja koža.

Prekrivaš si tijelo, obavijaš ga.

Ispod tebe su žile, meso, drugi organi, izvan tebe cijeli svijet.

Ti si najveći organ na ljudskome tijelu, ali nisi kao drugi organi.

Ti si drugačija, istovremeno unutra i vani.

Ti dodiruješ svijet.

Nosiš cijelu jednu povijest susreta s njim.

Ti nosiš dodire, nosiš poljupce, nosiš ozljede, posjekotine, nosiš masnice.

Nosiš slojeve prošlosti i prljavštine, nosiš beskonačne premaze kreme, u sebi nosiš i sunce.

Pravo malo bogatstvo.

Nosiš sjećanja, nosiš ožiljke, prištiće, ogrebotine, nosiš tuđe kože, nosiš sretne i manje sretne susrete.

Nosiš ubode, komaraca i igle, nosiš crvenilo i svrbeže, nosiš grebanja i milovanje, madeže, nosiš preuske grudnjake i žuljeve.

Nosiš osmijehe i bore.

Tetovaže, pirseve, ugrize.

Puno toga nosiš. Pravo malo bogatstvo.

Ti si koža.

Tu si već dugo, svašta si prošla, mijenjaš se.

Bogata si. Velika si.

Svašta je iza tebe, ali sad si tu.

Prekrivaš cijelo tijelo. Živa si.

Ti si koža. Ti si granica i susret.

Kako je biti tu? Kako je biti koža?

O čemu razmišljaš kao koža?

Kako se osjećaš kao koža?

Što se događa u tebi, što se događa oko tebe?

Kakva si kao koža?

Uskoro ću nabrojati do tri, onda ćeš polako otvoriti oči, pa u bilježnicu zapisati neke misli.

Istraživanje O slatkoj i nasilju ostvareno je uz podršku Zaklade Kultura nova.